Spajalica

Dating > Spajalica

Click here: ※ Spajalica ※ ♥ Spajalica

Urbana svakodnevica na rubu životnosti, markacija brojnih riječkih prostora-spavača uz vidljivo isticanje njihove čudnovate egzistencije, težište je intervencije Mirona Milića. Takođe želimo da probudimo kreativnost kod čoveka ma koje profesije, te otvaramo poziv i za debate kulturnih, naučno-umetničkih, filozofskih tema , performanse i predstavljanje i realizaciju različitih kreativnih projekata. TROMBONE se dit aussi de Celui qui joue du trombone.

Pantomima Vidjeti pantomimičara - provest ćete negodno i dosadno vrijeme u novom društvu. Koristiti ju možete na razne načine, iz čiste znatiželje, za dopisivanje, povremeno dopisivanje, traženje novih prijatelja, pa ako se dogodi ljubavna veza a kasnije i brak iz tog poznanstva, možemo vam čestitati na uspjehu! Figurice poslovnih ljudi zagledanih u mobitele i pokunjenih građana opterećenih brigama vješto su uklopljene na povišenja riječkih fasada. Program Spajalice odvijaće se u etapama od po šest meseci, sa početkom od oktobra 2017. Vidjeti svoj palac - razmislite o svojim postupcima u ljubavnom životu. Sanovnik Kao zvezdice nebo, tako i naš život ispunjavaju i svetlucaju u njemu sitna mala zadovoljstva koja sebi priuštimo ponekad. Projekat je podržan od strane ambasada Italije, Austrije i Nemačke. Palac Vidjeti palac - očekuje vas nenadana dobit i miran, bezbrižan život. PEHLIN KINGS, Tunel Bar, Školjić 12, Photo by Tanja Kanazir 1.

Nudimo razmjenu brojeva , slika ,video zapisa i još mnogo toga!! Pakao Vidjeti pakao - promijenit ćete dosadašnji način života i napustiti društvo u kojem se sada krećete. Stavite džezvu za kaficu dok se učitava naš sajt i polako se prisetite redom šta ste sve sanjali noćas. U središtu murala kojeg oslikava Sebas Velasco, jedan je od tih radnika koji rukom zakriva pogled usmjeren nizvodno prema lučkim skladištima.

trombone - Padati - iznenada ćete se razboljeti ili pretrpjeti neku štetu.

PEHLIN KINGS, Tunel Bar, Školjić 12, Photo by Tanja Kanazir 1. Ovaj je put žutom trakom istaknuta barijera koju umjetnica Nika Rukavina želi prijeći, ali joj glas s razglasa uporno ponavlja neka pričeka još malo jer je sljedeća na redu. Ne zna se hoće li crtu uspjeti prekoračiti, vidjeti što je čeka s druge strane, niti se zna čekaju li je bolje ili lošije okolnosti. Budućnost je neizvjesna, ali strpimo se još malo, sljedeći smo na redu. There is a yellow line that indicates a barrier that the artist Nika Rukavina wants to cross, but a voice from speakers keeps telling her to wait, just a bit longer, because it is her turn, she is next. Kompozicijama svojih upečatljivih site-specific intervencija, street umjetnik Pejac nam donosi suptilne optičke distorzije sastavljene od obrata logike prostornih elemenata koje na lokacijama pronalazi. Ispod sata na Titovom trgu iscrtava obrise srebrnkaste otrovne meduze oko kanalizacijskog ispusta kojeg pronalazi na samom pokosu korita. Njezin klobuk sugerira oblik ljudskog mozga, možda puno otrovnijeg od same meduze. Na drugoj strani korita koristi se lišajevima i raslinjem betonskog dijela pokosa kako bi iscrtao jelena u plamenu koji se naginje nad vodom, okružen apokaliptičnim pejzažem čijom rijekom, možda jednim od pritoka Rječine, pluta usamljeni kolut za spašavanje. Unutar prozorskih okvira Energane bivše tvornice Hartera, intervenira prizorom siluete dječaka koji praćkom gađa ptice sugerirajući uzrok i ostalih rupa na staklenom pročelju zgrade. Promišljenim korištenjem narativnih paralelizama, simbola i raznih elemenata nadrealizma i fantastike, Pejac se zadržava u minimalističkom vizualnom izričaju koji se ne poigrava isključivo s određenim konceptom, već sa samom percepcijom stvarnosti. In the compositions of his remarkable site-specific interventions, the street artist Pejac presents subtle optical distortions that reverse the logic of the elements found on the location. Its bell reminds of the form of human brain, which is perhaps more poisonous than medusa itself. In a deliberate use of narrative parallelisms, symbols and different elements of surrealism and fantasy, Pejac manages to retain a minimalist visual expression that plays not only with a specific concept, but also with the image of reality. Kroz osobnu poveznicu njegove obitelji s Rijekom, uvodi nas u rascjepe skrivene ispod zaglađenih površina pedantnih poteza i premaza nanesenih beskonačno preciznim nijansiranjima preko 100 kantica spreja, uredno posloženih i presloženih po tonovima. Lonac portretira svog oca koji je prvi nacrt za maketu broda nabavio baš iz Rijeke. Iako je ta prva maketa u međuvremenu nestala, sin ju zamjenjuje novom, ne bi li na muralu rekonstruirao obiteljski narativ prizorom oca koji je promatra preciznim znalačkim pogledom. Svojim radom Lonac pokazuje kako se u njegovoj obitelji osobine, poput pimplanja, prenose kroz generacije, možda kao i sama tradicija brodogradnje koja im je poveznica s Rijekom, makar kroz makete brodova. Tradicija brodogradnje godinama čini sastavni dio karaktera, identitetske površine grada koju se uporno popravlja i po kojoj se iznova pimpla, ne bi li se opsesivno zagladila, a pukotine postale manje uočljive. Through a personal connection that his family shares with this city, Lonac takes us into the dints and hollows hidden under the smooth, carefully applied layers of color. He portraits his father, who bought his first design for a scale model of a ship here, in Rijeka. The ship has disappeared in the meantime, but his son replaces it with a new one, in order to reconstruct the family narrative in the image of his father, who observes the scale model with a sharp eye. Figurice poslovnih ljudi zagledanih u mobitele i pokunjenih građana opterećenih brigama vješto su uklopljene na povišenja riječkih fasada. Prolazeći pored njih obično ih niti ne uočavamo zaokupljeni upravo onim istim radnjama koju mali cementni sugrađani diskretno reflektiraju. Obitavajući uglavnom iznad nas, naših ustaljenih trasa i vidokruga, tvore svojevrsnu mrežu — paralelan svijet koji zrcali širu sliku društva obilježenog nelagodom. Istovremeno svojim pažljivo odabranim kompozicijama posreduju asocijacije upisane u međuprostore između lika, pozadine, i radnje koja ih prati, a nas — slučajne prolaznike, promiče u katalizatore značenja. Potičući nas da učitamo vlastite interpretacije onoga što simboliziraju, pomažu nam da se sagledamo izvana te barem donekle osvijestimo psihičke i tjelesne automatizme rutinizirane svakodnevice. Ako makar na trenutak zastanemo, možda je ono što ćemo osjetiti duboka tuga koja izvire iz samoga središta naše egzistencije. Ali barem smo stali, a empatična, nepomična solidarnost cementnih sugrađana možda će nam donijeti makar tračak optimizma prije nego nastavimo s poražavajućim rutinama dana. Uostalom, cementni čovječuljci će nas i sutra dočekati na istom mjestu, samo ako se u sveopćoj jurnjavi sjetimo na trenutak zastati i podignuti pogled. We mostly do not notice them while passing by, as we are absorbed precisely in the states and activities that these figurines discreetly reflect. Hovering above us, above our firmly fixed routes, they create a parallel world that mirrors the image of the society stricken with discomfort. Through their carefully arranged compositions, these figurines mediate the associations pertaining to their character, their background and their situation, and we — random passersby, are promoted into the catalysts of meaning. By encouraging us to load our own interpretations of what they symbolize, they help us examine ourselves from the outside and, at least to some extent, become aware of mental and physical automaticism of our everydayness. If we stop, at least for a moment, perhaps what we would feel is the sadness emanating from the core of our existence. But at least we stopped, and the emphatic, motionless solidarity of our cement fellow-citizens might offer a glimpse of optimism, before we continue with our devastating routines. Anyway, these tiny fellows will wait for us tomorrow at the same place, but only if we remember to stop for a second, and raise our gaze. Pratimo je sve do skrivenog klanca tek nekoliko koraka uzvodno, gdje se razotkriva kao subjekt velike mitološke snage i ljepote. Kadrovima slijedimo neprekidni tok rijeke suprotstavljen statičnim prizorima nepomičnog kamenja koja svoju povijest kretnje bilježe tek u brazdama koje im je utisnula voda. Povlačenjem prema izvoru pronalazimo zapanjujuće vizure, gotovo utopijske međuigre elemenata — svjetla, vode, vjetra i raznih stvorenja, životinjskih stanovnika Rječine. Obrnutim tokom postepeno se udaljavamo od posljedica logike ljudskog utjecaja na okoliš da bismo, približavajući se izvoru, pronašli fragmente iracionalne drame u kojima priroda, još uvijek prisutna, nastavlja biti ohrabrujućim simptomom opstanka. Putanju čovječanstva ne pronalazimo više u logici ideje kontinuiranog progresa, već u oštrijem nego ikad povratku svojoj osnovnoj bazi — prirodi. We follow it all the way to a hidden gorge, just a short walk upstream, where it reveals itself as the presence of immense mythological power and beauty. Video frames capture the unbroken river stream set against the static scenes of inert rocks whose history of movement is inscribed in its grooves by the flows of this river. Moving on towards the river source, we come across amazing vistas and we witness almost utopian interplays of elements — light, water and wind, together with a variety of creatures that inhabit the Rječina. Migrating in this direction, away from the city, we gradually remove ourselves from the consequences of human impact on the environment and, approaching the river source, we find fragments of an irrational drama in which nature continues to be a reassuring symptom of survival. The trajectory of humanity cannot be found any more in the idea of continuous progress, but in the turn, sharper than ever, backwards to its basics — nature. U središtu murala kojeg oslikava Sebas Velasco, jedan je od tih radnika koji rukom zakriva pogled usmjeren nizvodno prema lučkim skladištima. Osim fizičke pozadine rada, ostale prostorne determinante pronalazimo u noćnim vizurama u pozadini subjekta — parkirališta kod ulaza u Harteru, te poviše zaokruženog, brodogradilišta 3. U prekinutom pogledu nevidljivog lica grada okruženog zaboravljenim industrijskim zonama, donosi nam metaforu društva zatočenog u kontinuiranim prekidima kretanja, neprestanom loopu posrtanja — bilo prošlosti o sadašnjost, ili obratno. One of these workers stands in the center of the mural painted by Sebas Velasco, looking downstream, in the direction of the port warehouses. Besides the location of the mural, other spatial determinants of the work are found in the nightscapes painted in the background — the parking place next to former Hartera factory and, higher above, 3. Mlada žena, Romkinja u cvjetnoj haljini i srebrnim cipelama, na najfrekventnijem mjestu u gradu, gradskom Korzu, rastavlja perilicu rublja ne bi li je u konačnici sjekirom razbila u komade. Značenje čina mijenja se ovisno o ključu kojim prolaznik raspolaže — dok u centru simboličkog djelovanja vidi ženu, čin poprima formu otpora prema dominantnom diskursu patrijarhalne raspodijele poslova. Kada ugleda Romkinju, forma prelazi u reprezentaciju obiteljskog načina privređivanja — rastavljanja perilice u željezo. Iako aludira na stereotipne reprezentacije romskog načina privrede, ovaj je čin ujedno i naracija njezine intimne priče. Poigravanjem tradicionalnim načinima ispovijedi, Selma u centar izvedbe autoportreta postavlja vlastito kulturno naslijeđe, kao i predrasude koje ga prate. Odabirom centralne ulice grada za mjesto izvedbe, zrcalo istovremeno okreće sebi i gradu, rekreirajući scene umjetnosti preživljavanja njegove socijalno ugrožene margine prepuštene vlastitim, kreativnim strategijama opstanka. A young woman, of Roma origin, wearing a floral dress and silver shoes, is dismantling a washing machine in the most frequented place in the city, to finally break it down into pieces using an axe. And if we see a Roma woman, it implies a stereotype depiction of the Roma ways of earning money, but it also tells an intimate story of this young woman. By performing her self-portrait, Selma is challenging the traditional ways of storytelling, placing her own cultural background and all the prejudices that go along with it in the center of her act. Njezin je sastavni dio instalacija Stvarnost na napuhavanje postavljena na Korzu. Hrpa plažnih rekvizita nasukana je na glavnu urbanu arteriju, od luftića i koluta do inih kupališnih igračaka, s tim da su redom izrađeni od betona. Tvrdi materijal, u kontrastu sa svojim obličjem i očekivanjem mekoće i podatnosti, sugerira podvojenost kao ključ za razumijevanje posttranzicijske realnosti, ali i šire socioekonomske nelagode. Riječ je o raskoraku između službene slike i stvarnoga stanja, čiji ekvivalent uočavamo u prštavoj turističkoj propagandi s jedne te u zbilji betoniranog priobalja s druge strane. Euforija oko uključivanja u društvo prosperiteta, prometnuta devedesetih, danas se pokazuje baš kao Stvarnost na napuhavanje. U svojim projektima umjetnici istražuju metode, forme i sadržaje kojima marketinška industrija servira ideje sreće i prosperiteta, naizgled dostupne svakom pojedincu. Istražujući prostore realnosti i njezine prezentacije te praznine njihova raskoraka, podjednako ih sve kritiziraju kao spektar faktora neodrživoga stanja stvari. Imaginarij umjetničkih radova stoga podjednako grade simboli jada realnoga društvenog i ekonomskog svijeta poput plastične boce i simboli prosperiteta prezentiranoga marketinškog svijeta šareni artikl. The hard material shatters our expectations of airiness and softness and suggests that ambivalence is the key to understanding our reality of post-transition and socio-economic discomfort. The installation carries the connotations of discrepancy between officially given images and real situations. Such discrepancy can be seen in flashy touristic propaganda on the one hand and shorelines covered in concrete and plastic on the other. It seems that the 1990ies euphoria about inclusion into society of prosperity is nothing but an inflatable reality. In their work, Kožul and Žižić explore methods, forms and contents that marketing industry uses to paint the false pictures of happiness and prosperity. By exploring reality and the presentation of reality, including the gap standing between these two notions, these artists criticize the state of affairs, describing it as unsustainable. Therefore, imagery of their works consists of symbols of social and economic misery a plastic bottle, for example and symbols of prosperity as presented by world of marketing a multi-colored commodity. Urbana svakodnevica na rubu životnosti, markacija brojnih riječkih prostora-spavača uz vidljivo isticanje njihove čudnovate egzistencije, težište je intervencije Mirona Milića. Događa se na ruševnoj zgradi na Gomili, u predjelu staroga grada koje je danas jedno od najviše korištenih riječkih parkirališta. Građevina se doima kao podsjetnik nezgrapnih spojeva prošlosti, s one strane slike o glatkom povijesnom progresu. Ruševine utjelovljuju tjeskobu o starenju, komemorirajući i kulturna dostignuća i neuspjehe. The ruin stands as a reminder of ungainly periods of the past, in contrast with pictures of smooth historical progress… Ruins possess an awkward anatomic agreement of nature, architecture and human body. They express the anxiety of aging, commemorating cultural achievements and failures. In the alienated environment of asphalt and wheels, the artist depicts a series of tenant scenes that may be happening behind the decayed walls.